»Zaboravljeni sin« roman je hrvatskog dramatičara i romanopisca Mire Gavrana. Miro Gavran je dobitnik mnogih književnih nagrada. Djela su mu prevedena na trideset i osam jezika, a njegove drame i komedije premijerno su izvođene širom svijeta. Jedini je živući pisac u Europi koji ima kazališni festival pod nazivom Gavranfest, njemu posvećen, a na kome se igraju predstave nastale prema njegovim tekstovima.

Glavni lik u romanu je dvadesetogodišnji Mislav, mladić s posebnim potrebama, koji je cijelo svoje djetinjstvo proveo u specijalnoj ustanovi u Zagrebu. Roditelji su ga smjestili u tu ustanovu jer su ga se sramili i smatrali su da će na taj način sinu Nikoli i kćeri Dubravki priuštili normalno djetinjstvo. Radnja u romanu počinje Mislavovim odlaskom iz specijalne ustanove 1986. g. Odgojiteljica Ana dala je Mislavu bilježnicu te mu rekla da u nju bilježi sve što mu se događa jer će ga to činiti sretnim. Kada je Mislav došao u svoje selo Omorinu nedaleko Nove Gradiške, stvari se nisu odvijale onako kako je očekivao. Drugi su ga promatrali onako kako se ljudi ne bi trebali promatrati. Svi su ga izbjegavali jer je bio drugačiji, a susjedi su prestali dolaziti u goste. Najviše od svih ukućana na situaciju se ljutila majka Neda, dok su joj djeca Dubravka i Nikola zamjerali što je tajila da imaju brata. Otac Josip nikako si nije mogao oprostiti što Mislav nije s njima odrastao. Bio je dobar prema njemu i imao je razumijevanja. Hvalio ga je kada je nešto dobro napravio, a to je Mislavu mnogo značilo. Majka je odlučila Mislava svakoga dana poučavati raznim predmetima jer je smatrala da može biti poput ostalih. Kako je Mislav imao razvijene radne navike jer je u Zagrebu svakoga dana radio u stolarskoj radionici, rado je pomagao ukućanima u svakodnevnim poslovima. Na taj način je polako osvajao srca članova svoje obitelji, prijatelja i ljudi iz sela. Uvjerili su se kako je on divan mladić, dobronamjeran, nježan i osjećajan. Nikola i Dubravka počeli su ga voditi na druženja s prijateljima i ondje je Mislav upoznao Jasenku. Jasenka je bila djevojka koja je živjela u kući do njihove. Roditelji su joj bili nastavnici. Kako su Jasenka i Mislav pronašli nešto zajedničko, ljubav prema čitanju, počeli su se sve više družiti i razgovarati o knjigama. S vremenom su se zaljubili i tada je sve krenulo nizbrdo. Jasenkini roditelji nisu prihvaćali Mislava jer su mislili da će im se cijelo selo smijati. Vozili su je automobilom u školu i branili joj da posjećuje prijatelje. Donijeli su odluku da se nastavi školovati u Osijeku kod tetke. Mislava i Jasenku je to rastužilo. Bili su nesretni. Pronašli su način da se još jedanput vide, a poruke su razmjenjivali pismima koje je prenosila Mislavova sestra Dubravka. Vidjeli su se posljednji put u Jasenkinoj sobi u kojoj su izmijenili nježnosti. Sljedećega dana na putu do Osijeka Jasenka je poginula u prometnoj nesreći. Otac je automobilom naletio na kamion i ona je na mjestu ostala mrtva, a on je bio lakše ozlijeđen. Njezino tijelo dovezli su kući. Mislav se nije mogao ići oprostiti s Jasenkom pa je otišla Dubravka. Donijela je Mislavu Jasenkinu bilježnicu s pjesmama. Posljednju pjesmu napisala je noć uoči nesreće. Bila je to pjesma za njih dvoje, puna emocija. Mislavova jedina želja je bila vidjeti Jasenkino lice u snovima i zbog tog sna odlučio je živjeti.

Pisac se služi temom koja je bliska djeci i odraslima jer svatko od nas se može pronaći u ovakvoj situaciji bio on dijete koje je drugačije ili roditelj djeteta s posebnim potrebama. Pisac prikazuje problem koji se pojavljuje u današnjem društvu, a to je nepoštivanje različitosti. Roman piše u obliku dnevničkih zapisa, u prvom licu, a u svojem pripovijedanju se služi riječima mjesnog govora poput: »čika«, »pecara«, »gostionica« itd. Njegovo pripovijedanje je vrlo tečno i ne zahtijeva koncentraciju pri čitanju.  U svome pisanju služi se i duhovitim rečenicama poput one u kojoj susjedu Luciju uspoređuje s Dnevnikom na televiziji jer se i ondje govori što se gdje dogodilo, samo što susjeda traje duže od pola sata. U njegovim zapisima pronalazimo mnoštvo poučnih rečenica koje nas navode na promišljanje. Rečenice su vrlo emotivne. Moja najdraža rečenica je: »Mi smo svi tek obični ljudi i jedino što je važno  to je da li je netko dobar ili nije«.

Ovu knjigu pročitala sam na prijedlog knjižničarke. Dok sam je čitala, veselilo me što je Mislav na kraju prihvaćen i što je pronašao ljubav, ali nisam očekivala ovakav obrat radnje. Knjiga me naučila cijeniti ono što imam. Shvatila sam da sam sretna što sam zdrava, što imam brižnu obitelj, prijatelje, što se imam mogućnost školovati i što sam prihvaćena u društvu. Preporučila bih je svakome, a posebno onima koji nisu svjesni da svojim postupcima uništavaju nekome život, onima koji ne poštuju različitosti. Smatram da ova knjiga može svakoga mnogo toga naučiti. Mene je naučila da poštujem svakoga. Svatko je stvoren za nešto, sami ne možemo učiniti sve što poželimo, ali zajedno možemo učiniti mnogo.