»Greška u našim zvijezdama« roman je pisca Johna Greena prema kojem je snimljen i istoimeni film. Pisac je ovu knjigu posvetio Esther Earl, a počinje ju citatom iz knjige »Kraljevska tuga«  koja je, citiram, »ono što je nekako spojilo« glavne likove. Prije samog čitanja autor nam ostavlja bilješku u kojoj navodi da je ova knjiga djelo njegove mašte i u tom smislu nam zahvaljuje na suradnji.

John Michael Green rođen je 24. kolovoza 1977. godine. Američki je autor, pisac, producent, glumac i urednik. Osvojio je nagradu »Printz« za svoj roman »U potrazi za Alaskom« i njegov šesti po redu roman »Greška u našim zvijezdama« koji je u siječnju 2012. debitirao na popisu The New York Times Best Sellera.  Godine 2014. časopis »Time« izdao je popis od 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu, a na tom popisu je bio i John Green. Drugi film koji se temelji na knjizi »Gradovi na papiru« premijerno je prikazan 24. srpnja 2015. godine.

Knjiga »Greška u našim zvijezdama« se sastoji od dvadeset pet poglavlja, a glavni likovi u romanu su Hazel Grace i Augustus Waters. Pripovjedač je glavna junakinja Hazel koja pripovijeda u 1. osobi. Ona  je šesnaestogodišnja djevojka kojoj je rak uništio pluća pa se ne odvaja od svoje boce s kisikom. Vrlo je drska i otresita prema ostalima te pomalo depresivna jer, kao što i sama navodi, depresija je nuspojava umiranja. Trudi se ponašati kao normalna mlada djevojka, stoga gleda »American Supermodel«. Augustus je sedamnaestogodišnji mladić kojem su zbog malignog tumora kostiju odrezali nogu. U vrijeme kada je bio zdrav trenirao je košarku i osvojio je mnogo nagrada. Pametan je, pristojan i vrlo prijateljski nastrojen. Iznimno je domišljat, a to dokazuje svojom metaforom o cigaretama. Hazel i Augustusa povezuje njihov osobit pogled na svijet i bolest od koje boluju.

Radnja se dijelom odvija u Indiani, a dijelom u Amsterdamu, a počinje Hazelinim odlaskom na grupu za podršku. Ondje upoznaje Augustusa. Sreća izazvana njihovim upoznavanjem bila je obostrana. Njih dvoje počnu se družiti i postanu najbolji prijatelji. Kao što se to i inače događa to prijateljstvo postane nešto više, ljubavna veza. Oboje vole čitati. Zajedno proživljavaju mnoge avanture, a najveća je bila putovanje u Amsterdam kako bi upoznali svojeg najdražeg pisca Petera Van Houtena.

U romanu su prisutni mnogi dijalozi, metafore, emotivne i poučne rečenice od kojih bih izdvojila jednu: »Svatko bi trebao imati pravu ljubav i trebala bi trajati koliko i život«. U knjizi je također prisutan i sarkazam: »Zovem se Hazel. Rak štitnjače s metastazama u plućima. Dobro sam«. Smatram da se svatko na neki način može poistovjetiti s likovima. Piščevo pripovijedanje je tečno i vrlo originalno. Slikovito nam prikazuje određena mjesta radnje. U svome pripovijedanju ne skreće s teme i  ne koristi se nepoznatim riječima. Radnja ovog romana traje svega nekoliko mjeseci. Kada bih morala pronaći pridjev kojim bih opisala ovu knjigu bio bi to pridjev »savršena«.

Ovu knjigu pročitala sam na prijedlog najbolje prijateljice. Dok sam ju čitala, u meni su se pobudile mnoge emocije. Ulomak koji me najviše taknuo bio je onaj u kojemu se odvija Augustusov pred-sprovod. Augustus je znao da će umrijeti pa je htio vidjeti kako će izgledati njegov pravi sprovod, kako će reagirati njegove voljene osobe i što će mu sve reći kad ga više ne bude.

Knjiga me naučila da svijet nije mjesto kakvim ga mi zamišljamo, da se sve događa s razlogom i da život nije uvijek fer. Shvatila sam da moram biti zahvalna na onome što imam. Preporučila bih ovu knjigu svakome, a posebno onima koji nisu svjesni svojih postupaka prema drugima te onima koji bi trebali razviti svijest o pravu na različitost i različitosti kao bogatstvu.

»Zaboravljeni sin« roman je hrvatskog dramatičara i romanopisca Mire Gavrana. Miro Gavran je dobitnik mnogih književnih nagrada. Djela su mu prevedena na trideset i osam jezika, a njegove drame i komedije premijerno su izvođene širom svijeta. Jedini je živući pisac u Europi koji ima kazališni festival pod nazivom Gavranfest, njemu posvećen, a na kome se igraju predstave nastale prema njegovim tekstovima.

Glavni lik u romanu je dvadesetogodišnji Mislav, mladić s posebnim potrebama, koji je cijelo svoje djetinjstvo proveo u specijalnoj ustanovi u Zagrebu. Roditelji su ga smjestili u tu ustanovu jer su ga se sramili i smatrali su da će na taj način sinu Nikoli i kćeri Dubravki priuštili normalno djetinjstvo. Radnja u romanu počinje Mislavovim odlaskom iz specijalne ustanove 1986. g. Odgojiteljica Ana dala je Mislavu bilježnicu te mu rekla da u nju bilježi sve što mu se događa jer će ga to činiti sretnim. Kada je Mislav došao u svoje selo Omorinu nedaleko Nove Gradiške, stvari se nisu odvijale onako kako je očekivao. Drugi su ga promatrali onako kako se ljudi ne bi trebali promatrati. Svi su ga izbjegavali jer je bio drugačiji, a susjedi su prestali dolaziti u goste. Najviše od svih ukućana na situaciju se ljutila majka Neda, dok su joj djeca Dubravka i Nikola zamjerali što je tajila da imaju brata. Otac Josip nikako si nije mogao oprostiti što Mislav nije s njima odrastao. Bio je dobar prema njemu i imao je razumijevanja. Hvalio ga je kada je nešto dobro napravio, a to je Mislavu mnogo značilo. Majka je odlučila Mislava svakoga dana poučavati raznim predmetima jer je smatrala da može biti poput ostalih. Kako je Mislav imao razvijene radne navike jer je u Zagrebu svakoga dana radio u stolarskoj radionici, rado je pomagao ukućanima u svakodnevnim poslovima. Na taj način je polako osvajao srca članova svoje obitelji, prijatelja i ljudi iz sela. Uvjerili su se kako je on divan mladić, dobronamjeran, nježan i osjećajan. Nikola i Dubravka počeli su ga voditi na druženja s prijateljima i ondje je Mislav upoznao Jasenku. Jasenka je bila djevojka koja je živjela u kući do njihove. Roditelji su joj bili nastavnici. Kako su Jasenka i Mislav pronašli nešto zajedničko, ljubav prema čitanju, počeli su se sve više družiti i razgovarati o knjigama. S vremenom su se zaljubili i tada je sve krenulo nizbrdo. Jasenkini roditelji nisu prihvaćali Mislava jer su mislili da će im se cijelo selo smijati. Vozili su je automobilom u školu i branili joj da posjećuje prijatelje. Donijeli su odluku da se nastavi školovati u Osijeku kod tetke. Mislava i Jasenku je to rastužilo. Bili su nesretni. Pronašli su način da se još jedanput vide, a poruke su razmjenjivali pismima koje je prenosila Mislavova sestra Dubravka. Vidjeli su se posljednji put u Jasenkinoj sobi u kojoj su izmijenili nježnosti. Sljedećega dana na putu do Osijeka Jasenka je poginula u prometnoj nesreći. Otac je automobilom naletio na kamion i ona je na mjestu ostala mrtva, a on je bio lakše ozlijeđen. Njezino tijelo dovezli su kući. Mislav se nije mogao ići oprostiti s Jasenkom pa je otišla Dubravka. Donijela je Mislavu Jasenkinu bilježnicu s pjesmama. Posljednju pjesmu napisala je noć uoči nesreće. Bila je to pjesma za njih dvoje, puna emocija. Mislavova jedina želja je bila vidjeti Jasenkino lice u snovima i zbog tog sna odlučio je živjeti.

Pisac se služi temom koja je bliska djeci i odraslima jer svatko od nas se može pronaći u ovakvoj situaciji bio on dijete koje je drugačije ili roditelj djeteta s posebnim potrebama. Pisac prikazuje problem koji se pojavljuje u današnjem društvu, a to je nepoštivanje različitosti. Roman piše u obliku dnevničkih zapisa, u prvom licu, a u svojem pripovijedanju se služi riječima mjesnog govora poput: »čika«, »pecara«, »gostionica« itd. Njegovo pripovijedanje je vrlo tečno i ne zahtijeva koncentraciju pri čitanju.  U svome pisanju služi se i duhovitim rečenicama poput one u kojoj susjedu Luciju uspoređuje s Dnevnikom na televiziji jer se i ondje govori što se gdje dogodilo, samo što susjeda traje duže od pola sata. U njegovim zapisima pronalazimo mnoštvo poučnih rečenica koje nas navode na promišljanje. Rečenice su vrlo emotivne. Moja najdraža rečenica je: »Mi smo svi tek obični ljudi i jedino što je važno  to je da li je netko dobar ili nije«.

Ovu knjigu pročitala sam na prijedlog knjižničarke. Dok sam je čitala, veselilo me što je Mislav na kraju prihvaćen i što je pronašao ljubav, ali nisam očekivala ovakav obrat radnje. Knjiga me naučila cijeniti ono što imam. Shvatila sam da sam sretna što sam zdrava, što imam brižnu obitelj, prijatelje, što se imam mogućnost školovati i što sam prihvaćena u društvu. Preporučila bih je svakome, a posebno onima koji nisu svjesni da svojim postupcima uništavaju nekome život, onima koji ne poštuju različitosti. Smatram da ova knjiga može svakoga mnogo toga naučiti. Mene je naučila da poštujem svakoga. Svatko je stvoren za nešto, sami ne možemo učiniti sve što poželimo, ali zajedno možemo učiniti mnogo.

»Ljeto za pamćenje« je roman za mlade suvremenog hrvatskog književnika Mire Gavrana. Miro Gavran dobitnik je mnogih književnih nagrada u zemlji i inozemstvu, a knjiga »Ljeto za pamćenje« proglašena je najboljim dječjim romanom u 2015. godini. Hrvatski je kandidat za nagradu Andersen 2016. godine, najznačajniju svjetsku nagradu za dječje stvaralaštvo. Djela su mu prevedena na trideset i osam jezika, a njegove drame i komedije premijerno su igrale širom svijeta.

Priča u romanu počinje idejom glavnog lika da napiše vlastiti roman, ali ga u tome nitko ne podržava. Glavni lik je dvanaestogodišnji dječak Ivo koji živi sa svojom obitelji u Zagrebu. Dječaka je često čuvao djed Luka jer su mu roditelji bili prezaposleni. Odlaskom djeda na proslavu 45. godišnjice mature sve se je promijenilo. Djed je počeo zapostavljati rodbinu i neobično se ponašati. Naime, djed je sreo svoju školsku ljubav i otišao s njom na more. Kako je Ivi završila škola, dobio je tajni zadak. Morao je poći s djedom i špijunirati njega i njegovu prijateljicu koja je doputovala iz Australije. Ivo to nije radio s voljom, ali je promijenio mišljenje kada je upoznao djevojčicu Hanu. Zaljubio se do ušiju u unuku djedove prijateljice. Provodili su vrijeme zajedno i posvuda putovali. Došlo je vrijeme da se djedova prijateljica Elizabeta i njezina unuka Hana vrate u Australiju. Njihov je odlazak rastužio i djeda i Ivu. Mislili su da više nikada neće vidjeti Hanu i njezinu baku. Bližio se djedov rođendan i dobio je elektroničku poštu u kojoj su bile priložene dvije avionske karte za Australiju. Ovdje završava priča i ne saznajemo jesu li djed i unuk otputovali.  

Pisac se služi jednostavnim i laganim rečenicama, nema nepoznatih riječi. Njegovo je pripovijedanje tečno i humoristično, a tema je vrla bliska djeci. Vrlo slikovito opisuje gradove: Zagreb, Varaždin i Zadar. Iz opisa mnogo saznajemo o povijesnim i kulturnim znamenitostima ovih gradova.

Meni se je djelo svidjelo jer u knjizi ima špijuniranja i ljubavi. Rastužilo me  što su Hana i njezina baka Elizabeta morale otići u Australiju, a razveselilo me što su na kraju Ivo i djed dobili avionske karte. Omiljeni lik mi je Hana jer je zanimljiva i draga osoba, a omiljena rečenica: »Elektroničke avionske karte za Australiju, za Perth.« Preporučila bih knjigu svojim prijateljima jer mislim da mogu puno toga naučiti.